Pismo
Sine,
Oprosti što te tako zovem. I mene je ta riječ iznenadila. Pojavila se nekako naglo i iznenada, kao da se izmakla. Otrgnula s nekog starog lanca. Ali zvuk njen bio mi je poznat. Zvučala je kao glas moga oca. Tvog djeda Dragoljuba. On je i mene nekada tako zvao. Kada je dolazio da me posjeti. Iako sam i ja bila djevojčica. Kao i ti. Sigurno bi I tebe tako zvao da je imao prilike. Ali nije. Mi nismo bili ljudi od prilika.
I oprosti sto ti pišem ovim jezikom. Ovakvim kakav jeste. I ratnički i pjesnički. Nepredvidljiv, nepokoran, opasan i opojan. Istom riječju zna i da sudi i da pomiluje. Takvim sam ga ja učila. Ali takvim ga tebe nisam učila. Pa je tako mjesto koje je njemu pripadalo ostalo prazno i nijemo. Iz njega su se, polako i kriomice, kao zmije ispod gluhog kamenog korita, sve naše riječi neizrečene ovim golemim krugom svemirskim razmiljele. I onda su se, putujući u tom krugu, natrag meni vratile i u najdublju dubinu utrobe moje smjestile. Ispod grudne kosti, između rebara. Da od tamo kunu, viču i nariču, pale i grizu i glođu, bez prestanka, danonoćno. Kao što je njihovo da čine.
Ako pomisliš da sam ja bilo što od toga znala - nisam. Pa čak ni to da nisam znala. Ili nisam mogla ili nisam htjela znati. Još uvijek ne mogu odlučiti da li sam bila kao slijepac koji vidjeti ne može, ma koliko mu pokazivali, ili kao onaj koji oči svoje skloni da bi se slijepim učinio i tako ne vidio ono čega bi se mogao uplašiti ili zastidjeti. Ne mogu odlučiti iako je to jedino o čemu mislim svih ovih dana. Njih točno tisuću na današnji dan. Od onog dana u Augustu 2018 kada je jedan od ovdašnjih pristojnih i suzdržanih policajaca došao da me potraži u uredu u kojem sam radila. Imao je oči plave kao nebo razapeto iznad ovih otoka. I onda me je, sjedeći nasuprot mene u jednoj praznoj uredskoj sobi i promatrajući me pažljivo tim nebo-plavim očima, tihim i odmjerenim glasom rekao da su te pronašli. Mrtvu.
Kada pronađem riječi za sve ono sto se od tada događalo – ispričat ću ti. Sve. Do posljednje riječi.
I kako se, sasvim iznenada, kao kada svijeću utrneš, blijeda svjetlost toga naoko običnog zimskog popodneva u neprozirnu tamu pretvorila. Tamu izvan vremensku i izvan prostornu. Tamu majčinih utroba.
I kako su se, same od sebe, ruke moje prema nebu uzdigle, da te dohvate, da te ščepaju i ne ispuštaju dok te natrag ne dovuku.
I kako sam oči svoje golim rukama svojim gasila. Što ne vidješe što su morale. Zarad čega su postojale.
I kako se krik iz grla moga otkinuo, kao kad platno rascijepiš, kao kad se kamenom prospu suze. Pa zateturao ulicama ovim, širokim i praznim, izvio se iznad krovova, i ostao visjeti u zraku, sam i nepoznat. Lelek u nijemom gradu.
I kako sam ponavljala tvoje ime, bez prestanka, bez daha, zovući te kao kad si bila mala, onim istim smiješnim naglaskom koji nas je nekada obje na smijeh tjerao.
I kako su moje prve razumljive riječi bile da sam ja za sve kriva. Jer jedino sam to razumijevala.
I kako se umalo nisam počela histerično smijati kada su me upitali koga da pozovu za mene. Kome da jave. Tko je 'next of kin.' Ti i ja smo jedna drugoj bile jedini 'next of kin'. Svih naših godina. Njih skoro dvadeset i četiri.
I kako su me gledali onim pažljivim pogledima kakvima gledaju čudake i očajnike; mješavinom čuđenja, gađenja i sažaljenja. A možda i malo straha. Nisu devedesete bile tako davno. Još se pamte televizijski prijenosi o zaraćenim balkanskim plemenima iz ranih devedesetih.
I kako sam nastojala da ih se svih što brze otresem i ostanem sama iza zatvorenih vrata stana. Nije mi bilo potrebno previše truda. Standardne engleske fraze bile su više nego dovoljne. Za njih da povjeruju da 'I am fine', a za mene da ostanem sama sa sobom. I tobom. Da ti pričam. Da mi pričaš. Kao i uvijek kada smo bile zajedno.
Tako je počelo.
Od tada lutam ovom čudotvornim cestama otkrivenja. I moram ti reći da su zaista i čudne i čudotvorne. Kao da su popločene izvrnutim ogledalima. Koja svaku dojučerašnju istinu u rugalicu pretvore. I što dalje ideš, sve više i jasnije vidiš. I tako počinješ spoznavati da je sve u što si vjerovao, što si držao istinom, bilo samo jedna fina, svilena iluzija. Koju si sam sebi satkao da bi u nju vjerovao i njome se kao plaštom ogrtao.
Pričat ću ja tebi o svemu tome. I još mnogo čemu. Čim prave, istinske riječi pronađem. Tražim ih svih ovih dana. I noći. Ali ih ne nalazim. Ni u engleskom, a ni u ovom drugom koji se nekada zvao našim, kao i zemlja koju je spajao, a sada se i on, kao i ostaci te zemlje, svakojako naziva. I sve mi se čini da se i on, kao i ta zemlja, kao i nas dvije, u mnoštvu tih imena izgubio, ne znajući više ni tko je, ni od koga je, ni kome pripada. I zato sam mu se i opirala kada se počeo vraćati, šuljati se iz podsvijesti u svijest, u onim prvim danima i tjednima bijele, pobjesnjele boli. Kao kad plamen u srebro sagori.
Ušuljao bi se on tako noću, krišom, kao da se srami što dolazi iz onih starih partizanskih filmova koji se već odavno kojekako nazivaju, a na kojima smo svi mi tih godina odrastali, ili iz onih tužnih, čežnjivih stihova koji su me i tada, kao i sada, do suza dovodili. Došao bi de me ogrne, da me sakrije od ove hladnoće što i kosti i dušu lomi. Ali nisam dozvolila. Nisam.
Jer u tom njegovom zagrljaju, u toj toplini što miriše na onaj stari vojnički kaput koji je moj dida Valent zvao šinjel kada bi me ponekad zimi njime pokrio, mješavina duhana, znoja i vina, nije bilo mjesta za tebe. Nije te poznavao. I tako smo se, iz noći u noć, na ovom brvnu skliskom pod kojim bujica tuge i pokajanja ključa bez prestanka, on i ja kao dva stara brava rvali.
Ja znajući da bilo kojim jezikom ti pisala, jedna od nas će uvijek ostati izdana. On znajući da je samo priča važna, jer tamo gdje si ti otišla samo jedan jezik postoji. Jezik sjećanja.
Ne mogu ti reći da li mu još uvijek u potpunosti vjerujem. Osim za priču. Za priču znam da je u pravu. Jer to je bilo jedno od prvih otkrivenja. Spoznaja da ti nisi imala svoju priču. Koju svako od nas imati mora. Da ga nitima svojim nevidljivim za neke obale veže, uz neke ulice, gradove, sela. Uz neke pjesme, rijeke i livade, uz neke stihove i neke stare priče. Da se u njih zavuče, i u njima pred nevremenima zaklon nađe. Ti tu priču nisi imala, jer je tvoja majka željela da ti stvori jednu novu priču. Sasvim novu, čistu i sjajnu. Samo za tebe. Bez nepoželjnih, uznemirujućih vlakana. Ali priče se tako ne tkaju. Pričama treba starih, nebrojeno puta ispredenih vlakana. Svih boja. I onih najcrnjih.
Sve druge spoznaje od te su prve potekle.
I ta da se rode ljudi koji umiru da bi živjeli. Kao i oni koji žive da bi umirali. Kroz svoja pamćenja. Takva je njihova pokora.
I ta da se s tom surovom, golom istinom, za koju sam čitav život vjerovala da je najvažnija, živjeti ne može. Samo umirati.
I ta da naše priče postoje samo ako ih ima tko ćuti. Ako ih imamo kome ispričati. Jer i mi postojimo samo ako nas netko vidi. Kada se oči nečije zaiskre našim likom. Kada lik svoj u očima drugim razaznamo.
Pa i ta da se od onih naših, koliko god da ih je malo ostalo, za sve ove dane, sve ove tjedne i mjesece, nitko ne javi. Svijeću, makar virtualnu, zapali. Dva retka napiše. Ružu negdje posadi. Ili nacrta. Upita kako sam, trebali mi što. Bilo što. Nitko. Kao da nas među njima nikada i bilo nije. Toliko o tim takozvanim našima. Neka im je na čast.
Kažem, o svemu ću ti tome pričati jednog drugog dana. Možda i sutra.
Sada se već noć spustila i počelo je kišiti. Sjećaš li se kako kiši na ovim otocima? Kao da netko zavjesu kišnu odjednom s neba spusti. I sada je tako. Zvuk kiše i miris kasnog proljeća ulaze u moju sobu kroz otvorena balkonska vrata. Malo se toga promijenilo. Moj krevet je još uvijek na lijevoj, a radni stol na desnoj strani sobe. Ona žuta lampa koju si voljela je na istom mjestu. Tvoj pepeo je na polici iznad moga kreveta. U jednoj kutiji blijede žute boje oslikane elegantnim cvjetovima između kojih je tvoje ime, dan rođenja i smrti zlatnim slovima ugraviran. Pored nje je onaj kamen u obliku srca koji si našla u jednom parku kada si bila mala i na njemu plavim flomasterom napisala 'To mum from Deborah love you'. Nasuprot stolu, iznad one komode od lažnog drveta je tvoja slike na kojoj se smiješiš čitavim svojim licem. Kao da se sunce i ti jedno drugom smiješite. Bilo ti je samo 15 godina. Ispod te slike je vaza u koju uvijek donesem svježe cvijeće. I jedna svijeća koju palim. I ona plava slika koju si mi poklonila.
Ponoć je prošla, i vjetar se podigao iznad mora.
No prije nego pođem, ostavit ću ti ove stihove koje bih ti govorila da je bilo prilike. Ali nije. Mi nismo bili ljudi od prilika.
Pesma za nas dvoje
Znam, mora biti da je tako:
Nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako zbog sreće
njene i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću?
U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka, zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla.
Al' ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući - prošla.
Ne znam.
Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj - podjednakoj,
A za korak se mimoišli.
Da, mora da je tako.
